Perzijska mačka
Perzijska mačka – Izgled
| OPĆENITO: | Idealna perzijska mačka ima jake kosti, slatki izraz i meke i okrugle linije. |
| TIJELO: | Veliko i srednje, niske noge, široka i duboka prsa i dobra muskulatura. |
| GLAVA: | Okrugla i masivna sa širokom lubanjom, nos kratak i prćast, obrazi puni, široka i snažna čeljust, puna brada i čvrsto zaobljena. |
| UŠI: | Male, na vrhu okrugle, nagnute prema naprijed, nisko na glavi. |
| OČI: | Velike, okrugle i pune, boja ovisi o boji dlake. |
| REP: | Kratak u odnosu na dužinu tijela. |
| DLAKA: | Duga i gusta, sjajna. |
| BOJA: | Srebrna, zlatna, crvena… |
Pošto perzijska mačka ima ekstremniji oblik lica to može biti štetno za ovu pasminu. Mogu imati dišnih problema, plačljive oči i poteškoće kod rađanja. Perzijsko crveno ‘peke’-lice, nazvano po pekinezeru je još ekstremnije. Za sve one koji vole manje ekstremna lica, mogu imati i tradicionalne perzijske mačke tzv. doll face koje imaju slatki izraz.
Dolaze u mnogo boja i uzoraka. Različite boje imaju dugu povijest selektivnog uzgoja. Ima ih više od 80 sorti boja i uzoraka.
Perzijska mačka – Osobine
Ako želite mačku koja hiperaktivno skače, nemojte kupiti perzijsku. Savršeni su prijatelji ako želite mirne, dobroćudne mačke. Jako su privrženi svojim vlasnicima. Morate zadobiti njihovo povjerenje i ljubav. Žude za ljubavlju, neće vas uznemiravati kako bi zadobili vaš pozornost. Posjedovanje perzijske mačke zahtjeva i velike obveze. Taj lijepi kaput zahtjeva svakodnevno dotjerivanje da ostane u dobrom stanju. Zbog duge dlake i poslušnog temperamenta mogu biti samo kućni ljubimci. Mnogi vlasnici tih mačaka šišaju krzno osobito na zadnjim nogama i oko anusa kako bi se izbjeglo gomilanje izmeta.
Perzijska mačka – Povijest
Perzijska mačka se prikazuje 1871. godine na prvoj izložbi modernih mačaka održanoj u kristalnoj palači u Londonu. Organizirao ju je Harrison Weir.
Perzijska mačka je postojala i 125 godina prije te izložbe. Dugodlake mačke, uključujući pretke moderne perzijske i angora pasmine su prvi put viđene sredinom i krajem 1500-ih godina, koje su uveli rimski i fenički karavani iz Perzije (današnji Iran) i Turske, prema dokumentima. Istraživači vjeruju kako se spontano pojavio recesivan gen za dugu kosu kod mačaka u hladnim planinskim područjima Perzije. Talijanski putnik Pietro della Valle (1586-1652) zaslužan je za dovođenje perzijske mačke u Europi 1600-te godine. I angora i perzijska mačka se spominju u rukopisu Voyages koje je napisao Pietro della Valle. Opisao je perzijske mačke kao sive mačke s jako dugim i svilenkastim krznom. Istaknuo je kako su mačke boravile u pokrajini Khorazan u Perziji, te da su došle iz Indije s Portugalcima.
Ostali putnici su donijeli perzijske i angora mačke u Francusku, pa zatim i u Englesku, pa su ih zvali dugi niz godina francuskim mačkama. Brzo su postale popularne u Velikoj Britaniji. Tijekom tog vremena i stoljećima nakon toga su se križale turska angora i perzijske sorte.
U početku, angora mačke su imale prednost zbog svojeg svilenkastog bijelog krzna. Za vrijeme izložbe 1871. godine su se vidjele razlike između perzijske i angora mačke, jednu su mali sa zaobljenim ušima, a drugi su vitki i imaju visoke uši. Do ranih 1900-ih godina perzijska mačka je postalo veoma popularna. Osobito su cijenjene plave perzijske mačke, vjerojatno zbog kraljice Viktorije koja imala u vlasništvu dvije perzijske.
U Ameriku su bili uvezeni u kasnim 1800-ima, gdje su ih oduševljeno primili.