Birmanska mačka
Birmanska mačka – Izgled
| OPĆENITO: | Mačka s dugom svilenkastom dlakom i četiri bijele boje. |
| TIJELO: | Dugo,nabijeno i nije vitko. |
| GLAVA: | Lubanja je snažna, široka i zaobljena, obrazi su puni, zaobljena njuška, snažna brada, nos srednje dužine. |
| UŠI: | Srednje dužine, široke u korijenu i postavljene na vrhu glave. |
| OČI: | Gotovo okrugle sa slatkim izrazom, široko razmaknute, mogu biti plave i ljubičaste boje. |
| REP: | Srednje dužine. |
| DLAKA: | Srednje do duga i svilenkasta. |
| BOJA: | Najčešće dolaze u četiri boje, to su: bijela, plava, čokoladna i lila, još se prihvaćaju i žuta, crvena i krem boja. |
Kod idealne birmanske mačke, bijele rukavice na prednjim šapama trebaju završit na ili između drugog i trećeg zgloba šape. Na stražnjim šapama, rukavice trebaju pokriti sve prste. Moraju se proširiti do stražnje strane skočnog zgloba i na tom se području zove čipka. Poželjna je simetrija čipke.
Rađaju se čisto bijele, pa se tek kasnije razvijaju boje. Sjenčanje nogu dolazi kasnije.
Birmanska mačka – Osobine
Birmanska mačka je ljubazan, nježan i vjeran prijatelj sa dozom dostojanstva. Kao bivše mačke hramova, navikle su se na klanjanje. Također su vrlo inteligentni i orijentirani prema ljudima. Obično će posjetitelje dočekati sa znatiželjom bez straha.
zbog njihove blage ćudi, jednostavni su za rukovanje i održavanje, i oni su idealni ljubimci ta svakoga tko želi mirne prijatelje pune ljubavi.
Birmanska mačka – Povijest
Prema stoljetnoj legendi, čisto bijele mačke su živjele u budističkim hramovima u Burmi (današnji Mianmar) gdje su se štovale kao nositelji duša svećenika. Božicu transmutacije, Tsim-Kyan-Kse su štovali u tim hramovima, a predstavljao ju je zlatni kipić sa sjajnim očima boje safira.
Mun-Ha, svećenik i štovatelj Tsim-Kyan-Kse je služio u hramu Lao-Tsun. Svake večeri na molitvi pred zlatnim kipićem bi mu se pridružio pratilac Sinh, jedan od 100 bijelih mačaka koje su živjele u hramu. Jedne noći razbojnici su ušli u hram kako bi uzeli bogatstvo i udarili Mun-ha. Kako je Mun-Ha umirao, Sinh je stavio šape na glavu Mun-ha pred kipom Tsim-Kyan-Kse.
Odjednom, Sinhovo bijelo krzno mijenja u prekrasnu zlatnu boju, lice, rep i noge su dobile boju zemlje, a oči se mijenjaju iz žute u boju plavog safira. A šape su ostale bijele, kao simbol čistog duha svećenika Mun-Ha. Sljedećeg jutra, sve mačke u hramu su imale tu transformaciju. Nakon sljedećih sedam dana Sinh je odbijao hranu i na kraju je umro, noseći duh Mun-ha u raj.
Moderna i znanstvena priča o ovoj pasmini, također se naziva Sveta burmanska mačka, i počinje 1919. godine, kada je par birmanskih mačaka stigao u Francusku. Postoje dvije prije ali nijedna nije dokumentirana. Prva navodi kako su oko početka dvadesetog stoljeća, napali hram Tsim-Kyan-Kse. Auguste Pavie i Gordon Russell su pomogli svećenicima i svetim mačkama kako bi pobjegli u Tibet. Kada su se vratili u Francusku 1919-te i onda su im svećenici kao za zahvalu dali par Birmanskih mački.
U drugoj manje romantičnoj priči, gospodin Vanderbilt je kupio par birmanskih mačaka od nezadovoljnih sluga hrama Lao-Tsun.
U oba slučaja, muška Birmanska mačka Maldapour, je umrla na oceanu na putu do Francuske, a ženka Sita stigla je trudna u Francusku i postala europski temelj Birmanske pasmine.
Pasmina je procvjetala i 1925. godine je formalno priznata u Francuskoj. Nakon Drugog svjetskog rata pasmina je gotovo izumrla. U jednom trenutku, birmanska pasmina je spala na samo jedan par mačaka. Sa opreznim križanjem, ponovno je uspostavljena 1955. godine i počela se izvoziti u Englesku. Kao čistokrvne pasmine službeno su priznate u Velikoj Britaniji 1966. godine.
U SAD su stigle 1959. godine, a tek su službeno priznate 1967. Od tada ova je pasmina procvjetala i na putu je da postane popularna i poznata pasmina.