Manska mačka(Manks)
Manska mačka – Izgled
OPĆENITO: | Impresivan je zbog svoje zaobljenosti. |
TIJELO: | Srednje veličine i čvrste strukture kostiju, široka prsa, snažno. |
GLAVA: | Okrugla glava s istaknutim obrazima, srednje je dužine, razvijena njuška, snažna brada. |
UŠI: | Srednje veličine, široke u korijenu, na vrhu zaobljene, široko razmaknute. |
OČI: | Velike, okrugle i pune, boja ovisi o boji dlake. |
DLAKA: | Dvostruka dlaka koja je kratka i gusta, sjajna. |
BOJA: | Mogu biti bilo koje boje a najčešće su smeđa, lila ili bijele boje. |
Manska mačka je jedna od najzahtjevnijih pasmina mački. Mačići koji uzmu gen manske mačke od oba roditelja će umrijeti vrlo rano. U leglu su uglavnom dva do četiri mala mačića. Mačići koji naslijede manks gen mogu imati deformacije kao što su spina bifida, fuzija kralježnice te oštećenja debelog crijeva. Pažljivi uzgoj može minimizirati ili eliminirati nedostatke.
Manska mačka može imati različite duljine repa. Mogu biti potpuno bez repa, a često mogu i imati rupicu na dnu kralježnice.
Manska mačka – Osobine
Unatoč fizičkim poteškoćama i izazovima uzgoja osobnost im je dobra i jako su dobri prijatelju u kućanstvu. Oni su inteligentni, aktivni i zabavni. Dobro se slažu s drugim kućnim ljubimcem (posebno psima) i mogu se jako povezati s odabranim ljudima. Uživaju u dobroj igri ali samo pod svojim uvjetima. Jako su dobri skakači zbog svojih stražnjih nogu. Poznat je po neobičnom hodu. Neki smatraju da ne hodaju normalno zbog abnormalnosti povezane s manks genom, a drugi smatraju da je to samo rezultat kratkih leđa i dugih stražnjih nogu.
Manska mačka – Povijest
Manska mačka postoji već dugi niz stoljeća na otoku Man, koji se nalazi u Irskom moru između Engleske i Irske. Budući da na otoku nije bilo autohtonih vrsta mačaka osim manksa, slutilo se da su doseljenici i istraživači dovodili domaće mačke. Nepoznato je tko i kada ih je točno doveo.
Jedna priča kaže da su mačke došle na otok Man 1588. godine s uništenog broda španjolske vojske. Navodno su snalažljive mačke doplivale do obale. Druga priča tvrdi da su manks doveli strani fenički trgovci koji su prevozili mačke iz Japana. Još jedna priča kaže da su stigle s Vikinzima koji su kolonizirale otok Man.
Iako ne znamo kako su došle na otok, ipak znamo da joj je rep bio netaknut. Genetičari vjeruju da je manksov rep rezultat spontane mutacije domaćih mačaka na otoku. Genetski, manska mačka i druge domaće mačke s kratkim repom su prilično različite. Manksov rep ili nedostatak istog je reguliran dominantnim genom uz izmjene nasljednih gena, dok se kod većine pasmina kratkog repa reguliraju recesivnim genom. Dominantni geni se lakše prenose s jedne generaciju na sljedeću.
Stanovnici otoka, neimpresionirani dosadnom znanstvenom teorijom su izmislili nekoliko zanimljivih priča na račun nedostatka manksa. Jedna tvrdi da je manks nastao križanjem mačke i zeca. Druga tvrdi da su irski napadači kidali repove koje su stavljali na svoje kacige. Treća kaže da su dvije manks mačke bile na Noinoj arci i dok su izlazile vrata su im zahvatila rep.
Suvremena povijest manksa je bolje dokumentirana. Prvi klub je formiran 1901. godine, a i kralj Edward VIII je navodno bio njihov ljubitelj. Prijatelji životinja su se morali osloniti na britanske i američke izvore za svoje mačke, budući je teško uzgajati manks, a potražnja je premašila ponude. Zbog svoje kvalitete i rijetkosti velike je potražnja za njima, a i može vrlo lako poprimiti kvalitete kućnih ljubimaca.