Burmanska mačka
Burmanska mačka – Izgled
| OPĆENITO: | Mačka srednje veličine s izraženom koštanom strukturom, mišićava i iznenađujuće težine za svoju veličinu. |
| TIJELO: | Srednje, mišićavo, zaobljenih prsa, ravna leđa od ramena do repa. |
| GLAVA: | Zaobljena, punog lica, široka, kratka njuška, čvrsta brada. |
| UŠI: | Srednje veličine, široko razmaknute, široke u korijenu, na vrhovima zaobljene i blago nagnute prema naprijed. |
| OČI: | Velike, vrlo razmaknute, uglavnom su žute do zlatne boje. |
| REP: | Ravan i srednje duljine. |
| DLAKA: | Kratka i sjajna. |
| BOJA: | Smeđa, krem, plava i srebrna. |
Stil burmanskog tijela se promijenio tijekom godina. 1953. godine su opisane kao srednje, nježne i duge. 1957. godine je to promijenjeno u spoj domaće kratkodlake mačke i sijamske. Jedna grupa favorizira europsku burmansku koja je duža, s manje izraženim nosom i užom glavom. Druga grupa favorizira suvremene burmanske mačke koje su kraće, šire njuške, izraženog nosa i šire glave. Jedna od glavnih razlika između te dvije pasmine, osim glave i tijela je ta da europska burmanska mačka dolazi u šest dodatnih boja.
Burmanska mačka – Osobine
Uzgajivači navode kako su burmanske mačke zabavne, razigrane, inteligentne, savršene su mačke gdje god su ljudi kojima je potrebna ljubav i zabava. Vole se igrati i aktivne su kao i sijamske mačke, i jako su odane ljudima. Kod mužjaka i ženki postoje razlike u temperamentu. Ženke su vrlo znatiželjne, aktivne i emocionalno uključene sa svojim vlasnicima. Mužjaci također vole svoje ljude, ali su blaži od ženki. Burmanska mačka biti na stvarima na kojima vi radite u tim trenucima.
Ova pasmina jedinstveno struže svoj glas i zvuči poput promukle mačke koja previše govori. Uglavnom nisu baš pričljivi kao sijamske mačke. Kada vam moraju nešto reći burmanska mačka ponavljat će vam tu poruku sve dok ne shvatite što žele i pobrinuti se oko toga što ih muči.
Burmanska mačka – Povijest
Moderna burmanska saga počinje 1930. godine sa ženskom mačkom po imenu Wong Mau. Ovu smeđu mačku u SAD su doveli iz grada Yangona koji je u državi Mianmar. Neki izvori kažu kako su mornari doveli Wong Mau u SAD i da su je dali liječniku Josephu Thompsonu. Drugi izvori kažu kako ju je doktor sam doveo iz Mianmara. Drugi izvor je vjerojatno istinit, zbog toga što se dr. Thompson zanimao za Daleki Istok i za mačke.
Thompson je u Tibetu proveo vrijeme kao budistički redovnik i ostao fasciniran kratkodlakim smeđim mačkama koje su živjele na tom području. Ove mačke koje su u svome kraju zovu bakrene mačke žive u jugoistočnoj Aziji već stoljećima. Opisani su i ilustrirani u tajlandskoj knjizi mačaka koja je nastala između 1350.-1767. godine. Kao što legenda kaže, burmanska mačka je potomak pasmine kojoj su se u hramovima klanjali. U knjizi postoje još i sijamske mačke i korat mačke, što ukazuje da su te mačke postojale kao zasebna pasmina već stoljećima.
Doktor je bio oduševljen s jedinstvenim smeđim krznom i šarmantnom osobnosti Wong Mau i htio je uspostaviti znanstveni uzgojni program kako bi se mogla nastaviti ova pasmina. Budući da nije bilo muških, Wong Mau su parili sa sijamskom mačkom Tai Mau. To je rezultiralo mačiće u tri varijacije boje: bež, smeđa i točkasta.
Tijekom istrage, otkrio je da je i sama Wong Mau sijamski hibrid, pola je sijamska a pola burmanska mačka. Smeđi (sable) mačići su križani međusobno. Otkriveno je da je burmanski gen koji je odgovoran za smeđu boju član albino serije gena. Burmanski gen uzrokuje crnu boja koja se pojavljuje kao tamno smeđa boja smanjujući količinu pigmenta u kosi. Danas se točkasta boja ne vidi kod odraslih, ali je primjetna kod mačića do određene mjere.
CFA je prihvatila ovu pasminu 1936. godine. Ostali uzgajivači su uvezli još par mački iz Burme kako bi povećali njihov broj, a spajanje sa sijamskom mačkom je nastalo u 1930- im i 1940-im godinama. Hibridna burmansko sijamska mačka koja je prodana kao rasna burmanska, uzrokuje mnoge konfuzije. Zbog prosvjeda i zbog zbunjenosti o tome koje su burmanske, a koje hibridne burmansko sijamske mačke, CFA je povukla priznanje 1947. godine. dok druge udruge nisu povukle.
Unatoč neuspjehu, burmanski uzgajivači su nastavili sa razvojem ove pasmine. Nakon mnogo truda CFA je prihvatio ovu pasminu 1953. godine. Obnovljeni zakoni nalažu kako je dopuštene samo čvrste dlake boje bez oznaka.